Iako je vezujemo uglavnom za dečji uzrast, astma muči i 11% odrasle svetske populacije. Pritom, mada igra veliku ulogu, nasleđe nije jedini faktor rizika za nastanak ove bolesti koja, ukoliko se pogorša, može dovesti i do teškog oštećenja plućne funkcije opasnog po život, a „okidači” za ispoljavanje astme su brojni, od respiratornih virusnih infekcija, preko duvanskog dima, do aerozagađenja i alergena iz vazduha.
Dokazano je da u nastanku astme učestvuje više od 100 različitih gena, a nasleđuje se zapravo sklonost ka astmi, odnosno sklonost organizma da produkuje velike količine IgE (imunoglobina E) u kontaktu sa alergenima okoline, kao i sklonost ka hipereaktivnim disajnim putevima.
U osnovi bolesti je hronični upalni proces koji se dešava u zidu disajnih puteva, u čijem održavanju učestvuju brojne ćelije i ćelijski medijatori. Usled otoka sluznice, nagomilavanja sluzi i kontrakcije glatkih mišića, te nagomilavanja upalnih ćelija u zidu disajnog puta, nastaje suženje bronhija i otežan protok vazduha. Ove posledice su kratkotrajne i mogu prestati spontano, ili uz pomoć lekova. Drugo su dugoročne posledice, kada zbog stalno prisutnog spazma (grča), dolazi do promena u strukturi zida disajnog puta u smislu zadebljanja sluznice mišića i uvećanja sluzničnih žlezda, pa nastane trajno suženje i trajne tegobe.
Astmatični napad ili pogoršanje tegoba nastaje postepeno, najčešće zbog nekorišćenja terapije ili neprilagođavanja doza i propuštanja uvođenja dodatnih lekova od strane lekara. Postepeno pogoršanje može tako dovesti do stanja koje nazivamo status astmatikus – stanja sa teškim oštećenjem plućne funkcije koje je opasno po život. Manifestuje se veoma teškim disanjem, čujnim zviždanjem, ubrzanim i plitkim disanjem, modrom bojom kože i prstiju i proširenim grudnim košem. Odsustvo šuma disanja na stetoskopu je znak potpune opstrukcije.
Ovo je jedno od najvažnijih urgentnih stanja i zahteva lečenje u jedinici intenzivne nege koje može uključiti i primenu mehaniškog disanja.
Astmatični napad može nastati i iznenada, a uzrok su najčešće akutne respiratorne infekcije i izuzetno povećana koncentracija alergena u vazduhu.
Postoje brojni razlozi zbog kojih se simptomi astme mogu javiti u toku letnjih vrućina, mada to ne mora da nekog odvrati od letovanja ili da ga natera da se skriva tri meseca u kući. Naprotiv, odlazak na more znači promenu sredine gde ne postoje alergeni kao u okolini u kojoj osoba živi, pa samim tim ni mogućnosti pogoršanja bolesti.
Ipak, treba imati na umu da visoka spoljašnja temperatura zahteva dodatno hlađenje prirodnim putem, između ostalog i ubrzanim disanjem koje prouzrokuje gubitak tečnosti u disajnim putevima. Time je na neki način sluznica ogoljena i receptori bivaju lako nadraženi, što pokreće mehanizam astmatičnog napada. Dodatno, ako je vazduh još i vlažan, disanje je još teže.
Simptomi astme se leti mogu pogoršati i zbog primene klima uređaja koji često nisu čišćeni i kontrolisani. Zato se leti savetuje uzimanje dovoljno tečnosti i izbegavanje klimatizovanih prostora.
Da. Postoji i termin „astma u oluji i grmljavini”, koja može biti veoma ozbiljna, pa i životno ugrožavajuća. Naime, olujni vetar podiže čestice polena, posebno u periodu intenzivnog rasta trave. Nakon toga se dejstvom groma raspadaju na sitne čestice koje se konačno spuštaju pri tlu i bivaju udahnute, izazivajući astmatični napad. Pojava je sezonskog karaktera, pre svega u proleće i leto, kada su oluje sa grmljavinom česte. Posebno su u riziku osobe sa sezonskom kijavicom,koje se u tom momentu leče zbog astme, oni koji su ranije lečeni, na primer u detinjstvu, kao i osobe kod kojih astma nije još dijagnostikovana. Najteža pogoršanja se mogu očekivatu u osoba sa slabo kontrolisanom astmom. Da bi se smanjio rizik od pogoršanja bolesti, osobe sa poznatom preosetljivosti na polen trave trebalo bi da pred proleće podese preventivnu terapiju i astme i sezonske kijavice, provere koncentracije polena u vazduhu tih dana ukoliko je moguće i prate vremensku prognozu. I što je najvažnije, da ne izlaze na otvoreno pre, u toku, a ni posle oluje.
Takozvani okidači pojave simptoma variraju od osobe do osobe. Najčešće su to respiratorne infekcije, bakterijske i virusne, iritansi u vazduhu, aerozagađenje ili duvanski dim. I Udisanje alergena, najčešće polena, prašine, dlaka, produkta grinja ili buđi, može da bude okidač. Nadalje, fizički napor i udisanje hladnog vazduha takođe mogu pokrenuti pojavu simptoma. Kao okidače treba pomenuti i lekove kao što su beta blokatori koji se koriste u lečenju kardiovaskularnih poremećaja, kao i nesteroidne antireumatike i aspirin. I stres je važan dogadjaj koji može pogoršati bolest. Najzad, kod osoba koji jedu kasno i preobilno postoji vraćanje kiselog sadržaja iz želuca i prelivanje u dušnik, što takođe pogoršava astmu.
Iako se smatra da je u pitanju bolest detinjstva, astma se može javiti i kod osoba kasnijeg životnog doba, pa i u odmaklim godinama. Navodi se da oko 11% odrasle populacije ima astmu, a čak 7 % starijih od 75 godina. Kasnija pojava astme može biti i nastavak bolesti iz detinjstva koja je nakon puberteta prestala da se manifestuje. Ponovni razvoj simptoma kao i bolest u odmaklim godinama u vezi je sa aktivacijom imunog sistema, najčešće nakon fizičkog stresa, kao što su telesne povrede ili obimni hirurški zahvati.
Nasleđe je u samoj suštini bolesti. Prisustvo bolesti kod roditelja ili daljih rođaka povećava verovatnoću da će se bolest razviti, a genetski faktor verovatno utiče i na učestalost i težinu kliničke slike. Pritom, primećeno je da dečaci češće oboljevaju od astme do sedme godine života, a da se kod devojčica astma ispoljava u težim oblicima. Značajno i trajno prisustvo imunoglobulina IgE predznak su teškog oblika bolesti. Druga skupina faktora rizika proističe iz životne sredine. To su respiratorne virusne infekcije (rinovirusi u 85% slučajeva, RSV virus, humani metapneumo vurus idr.), zatim, duvanski dim, kao i aerozagađenje, a dodatni faktori rizika su i alergeni iz unutrašnje i spoljašnje sredine, , jake emocije, fizički napor, hemijski uzorčnici, lekovi, klimatski faktori i dr.
Za postavljanje dijagnoze presudna je istorija tegoba. Pravilno uzeta anamneza je već pola dijagnoze. Kako bi se reklo u kriminalistici, osnovana sumnja na postojanje astme je postojanje bolesti u porodici i prisustvo tipičnih simptoma, a to su: osećaj stezanja i sviranja u grudima, otežano disanje, nedostatak vazduha i kašalj. Druga polovina i konačna dijagnoza astme postavlja se spirometrijom. Osoba sa prisutnim tegobama bi trebalo da prilikom testa ostvari vrednosti koje ukazuju na opstrukcije. Njima se da da udahnu iz pumpice brzodelujući lek za širenje (bronhodilatatorni test) bronhija. Ukoliko je postignuto poboljšanje odnosno dezopstrukcija veća od 12% u odnosu na početnu ostvarenu vrednost, smatra se da se može postaviti dijagnoza. Nasuprot tome, u osoba bez trenutnih simptoma, a sa podacima o njihovom prisustvu, treba uraditi provokaciju disajnih puteva radi izazivanja opstrukcije. Naime, osoba udiše različite koncentracije provokacijske supstance uz istovremeno merenje protoka vazduha spirometrom. Ukoliko se postigne značajna opstrukcija na male količine udahnute supstance, dokaz je o postojanju prekomernog reagovanja disajnih puteva što je u suštini dijagnoze astme.
Inače, u tu svrhu se koriste i druge metode, ali ne uvek dostupne, kao što su merenje izdahnutog azot monoksida, ili impulsna oscilometrija i telesna pletizmografija.
Lečenje suštinski ide u pravcu uspešna kontrole. To podrazumeva prevenciju nastanka zapaljenske reakcije, primenom odgovarajućih mera i lekova. Mere prevencije astmatičnig napada podrazumevaju izbegavanje kontakta sa poznatim okidačima, što nije lako postići, kada se ima u vidu njihova rasprostranjenost (npr. ambrozija). Najvažniji lekovi u tretmanu astme su kortikosteroidi, koji spadaju u grupu imunosupresivnih lekova. Iako dužom upotrebom, uz veće, pretežno oralne doze, mogu nastati oštećenja koštanog i kardiovaskulatnog sistema, treba znati da se ovakve doze u lečenju astme koriste samo u momentima veoma teških pogoršanja bolesti. Na sreću astmatičara, napredak medicine je definisao polusintetske steroide koji sa koriste u inhalacijama preko “pumpica”. Koncentracije leka su višestruko manje, deluju lokalno u sluznici bronhija, i veoma se malo resorbuju. Stoga je strah neopravdan.
Astma je po definiciji hronična bolest, i samim tim je neizlečiva u bukvalnom smislu. Ali, kako astma ima za posledicu preterano reagovanje disajnih puteva na alergene iz spoljne sredine, a ovo reagovanje je promeljivo, osoba može u nekom momentu pomisliti da je astma nestala što je psihološki opravdano. Medjutim ponovna aktivacija bolesti može nastati bilo kada kasnije u toku život a možda i nikad više. To ostaje nepoznanica.